|
|
| < | studeni, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ovo je priča o ljubavi.Priča koja daje nadu da sudbina postoji.Da je uvijek postojala i da će uvijek postojati.Priča se uglavnom radi o odrastanju malene curice Ramone kojoj je život vrlo lijep.U početku.No kad stignu godine puberteta,snađu je mnoge nedaće na putu odrastanja.Kroz cijeli svoj život poznaje jednog dječaka.Timmyja.Dječaka kojega je oduvijek voljela,ali u godinama puberteta shvaća da on nije za nju.I tako priča teče i teče,i kako Ramona odrasta gubi se svaki trag Timmyju.Gubi mu se trag baš dok ga treba.I na kraju...e to ćete morati pročitatiNadam se da će vam se sviđati,a ako ne žao mi je.Ova priča je pisana u nadi da svijet postane bolji.
Blog.hr
Ramona:
mala Ramona.
Ramona je curica kovrčave kose,plavih očiju i prekrasnog pogleda.Ona ima punašne usne s kojima govori najslađe rečenice na svijetu.Ona ima osmijeh koji rastapa svijet.Ona ima bucmaste i meke obraze i nježne ručice.Voli jesti,a omiljena hrana joj je voće.Bilo kakvo.Voli voće jer je šareno.Ona voli šareno.Šareno predstavlja igru.Ona voli igru.Ona voli svoju lutku.Lutku Ga.Ona voli puno toga.Al ipak najviše na svijetu voli svoju mamu i brata.Knoxyja.
velika Ramona.
Knoxy:
Knoxy je tinejdžer u svojem svijetu.Mašta o mnogo stvari i muče ga mnoga pitanja.Jedina osoba kojoj može reći baš sve je Ramona.Njoj jedino,potpuno i do kraja vjeruje.Ona ga razumije.Samo jednim smješkom riješi sve njegove probleme.Ona zna sve njegove tajne.Knoxy ima puno prijatelja i često je vani.Najčešće provodi vrijeme u dvorištu,na klupici razmišljajući.On voli opuštenost i iskrenost.Voli voljeti.
Sveva:
Sveva je Knoxyjova i Ramonina mama.Ona je nježna i osjećajna.Voli provoditi vrijeme sa svojom djecom.Ona ih jako voli.Bavi se slikanjem.Ima svoj atelje,gdje izlaže svoje najljepše radove.Vrlo je snažna i hrabra žena,u duši.Voli se smijati i zabavljati.Voli neobične stvari i voli svoje najdraže mjesto.Mjesto gdje uvijek dobije inspiraciju za slikanje.Njihaljku.
Timmy:
mali Timmy.
Ah.Kaj reći o Timmyju.Mislim da je istina kad vele da slika govori tisuću riječi.ILi tak nekak.Je.On je inače jako super čovjek.Podsjeća me ponekad na jednog posebnog čovjeka.On je stvarno svoj slučaj.Poseban na tisuću načina.BEz njega je život ono.I kak god se veli da nema savršenog čovjeka na svijetu meni se nekak čini da je on taj.On je za mene savršeni.I tolko ga volim da ustvari ne znam kolko mi znači dok ga na neki način ne izgubim.I tolko je dobar tip da ah.On voli mene.On voli obitelj.A njegove najdraže stvari su baloni.To ga smiruje i čini ga sretnim.I isto tako voli narukvice.
veliki Timmy.
Došla je i subota.Dan kada Ramona odlazi u igraonicu.Dan kada vidi Timmyja.Probudila se i,iako sa napola otvorenim očima,brzo otrčala do Knoxyjeve sobe i skočivši mu na krevet sa najljepšim osmijehom na licu rekla: «Probudi se!!!!!».Knoxy se strgnuo iz sna,a Ramona se samo nasmijala, «Jesam te!», rekla je.Knoxy je umornim i teškim koracima jedva dokoračao do kupaonice.Ramona ga je,sa ozbiljim izrazom na licu i stupajućim korakom,vjerno pratila.Kada ga je Ramona uspjela nekako dovući do kupaonice on je brzo sjeo na rub kade,a Ramona ga je,za dobro jutro,snažno pogurnula u kadu i pustila ledenu vodu.Knoxy je poludio.
«Si ti pri sebi???Hoćeš me ubiti???Mogao sam poginuti!!!Isuse!!!» rekao joj je sa onim vučjim izrazom lica.
«Nisam htjela Knoxy,nisam htjela.Oprosti mi,molim te!»,rekla je Ramona i sa suzama u onim prekrasnim očima potrčala u sobu.
Knoxy je onako mokar sjeo na rub kade i počeo plakati.Nije mogao shvatiti kako je to mogao reći tako prekrasnoj djevojčici.Sestri.Brzo se obrisao i otrčao za Ramonom u sobu.Tihim i mekaim koracima polako se joj je približavao.Kada je došao do njezinog kreveta,na kojem je ona plakala,kleknuo je na koljena i tihim i suznim glasom rekao: «Oprosti mi,Ramona!Molim te!nisam htio!».Ona je digla tužan pogled i s riječima «Volim te!» bacila mu se u naručje.Obećao joj je njezin najdraži slatkiš.Lizalicu.
Pošto su riješili nesporazum krenuli su u igraonicu.Knoxy je,za vrijeme koje će Ramona provesti u igraonici,odlučio *za promjenu* biti malo sam.Ramona se za to vrijeme već naveliko igrala.No nije bilo Timmyja.I zato se i nebi baš moglo reći da se *igrala* već sjedila sa lutkom Ga u malom kutku igraonice.Sjedila je tako već jedan sat.A onda se na vratima pojavio on.*barem je ona tako mislila*.Dok je ulazio na vrata sa mamom vidjeli su se samo obrisi malog stvorenja koje se veselo oprašta od svoje mame.Kad je začula vrata,Ramona je brzo ustala iz svojega omiljenog kutka i potrčala prema ulazu.Na pola puta se zaustavila vidjevši da to ipak nije bio on.Ponovno se vratila u svoj kutak.I tamo nastavila sjediti.
Knoxy je za to vrijeme sjedio na mostiću parka i,ne doslovno,ali ipak razmišljao.U taj se trenutak pojavila Rizo,njegova ponajbolje prijateljica.Tiho je i bez riječi sjela do njega.Polako je spuštala glavu do njegovog ramena.*inače,Rizo mu je bila tiha patnja*.Pogledao ju je onim svojim pogledom i tada mu se stvorio tanki sloj crvenog sjaja na obrazu.Rizo mu je bila nešto posebno.Nisu ništa govorili.Sporazumijevali su se pogledima.U jednom trenutku Rizo je krenula otići,ali on ju je primio za podlakticu i čvrsto i odlučnu,no ipak najnježnije što je mogao,*opalio* joj je jednu veliki,slinavu pusu na ubraz.Onaj obraz koji je bio pokraj usana.I rekao: «Hvala!».Ona nije ništa odgovorila.Polako je izvukla svoju ruku iz njegove i mekanim koracima uz drhtanje krenula u tamu.Dok je gledao njezine odsjaje osvrnuo se na sat i uz riječi: «Shit!», skočio s mostića i krenuo prema igraonici po Ramonu.
Kada je došao u igraonicu,vidio je samo Ramonu koja je sa suzama u onim posebnim očima,razgovarala sa svojom lutkom Ga.Uzeo je Ramonu za ruku,priljepio joj slatki poljubac i krenuli su prema doma.Nije želio ništa pitati.Ssmo ju je uzeo u naručje i nosio.A ona se privila uz njega i tiho,mirno,kap po kap spuštala suze na njegova ramena,a nakon kratkog vremena čak je i zaspala.Kad su došli doma,Knoxy je Ramonu nježno spustio na krevet,pokrio mekanom dekicom i pustio je da spava.
.Njegovo ime je Timmy.On ima godina kao i Ramona.Ima malu,okruglu,još uvijek na pola ćelavu glavicu.Iako je na pola ćelava,na glavi se može primjetiti crne vlasi mekane ,tanke kose.Njegove velike zelene oči I njegov prekrasan pogled okrenuo se dok je začuo lupkanje vrata.Ušla je Ramona.Mala spodobica koja i na tako malom čovjeku izaziva čuđenje.Timmyne svijetle,plašljive usne glasno i odlučno,u tom su trenutku kriknule, «Ramona!».Iako su to vrlo mala djeca,nisu ipak tako mala da ne znaju govoriti.Ramona se okrenula i potrčala mu u zagrljaj.
«Timmy!»,rekla je, «Dugo te,dugo nisam vidjela.Pa gdje si bio?» uplašeno je upitala Ramona.
«Joj,znaš.»,odgovorio je Timmy, «Bio sam ti jako,jako bolestan.Ne znam točno što mi je bilo.Ne razumijem se u to,ali znam da je bilo nešto dosta ozbiljno.Tako mi je bar mam rekla!»
«A joj,a jesi li sada bolje?Mislim jesi ozdravio?»
«Jesam,jesam Ramona ništa se ne brini.»,rekao je to i čvrsto ju stisnuo uz sebe.Nevjerojatno kako su tako mala djeca u bilo kojem trnutku tako ozbiljna.Tako su oni nastavili sa igrom.Dok su se oni tako igrali,Knoxy i Sveva kupovali su Ramoni poklon.Tražili su po svim dućanima.Vidjeli barbike,igračke,bojice,majčice,olovkice,puno toga što bi Ramona htjela.Slučajno su zalutali u jedan dućan sa plišanim igračkama.Tako su malo oni gledali.Knoxy više cure,Sveva više lutkice.Odjednom Sveva je viknula oduševljeno, «To!».
Knoxy se,uz takav povik brzo *probudio* iz svijeta mašte te začuđeno viknuo: «Koga?Što?Gdje?Kaj?»
«Vidi Knoxy,našla sam nešto specijalno,nešto posebno za Ramonu.Baš kao što je i ona sama.»,uzbuđeno je rekla Sveva.
«A što si to,ipak,molim te,tako posebno našla?Ajde pokaži,da vidim!»
«Pogledaj ovo Knoxy,sigurna sam da će joj se svidjeti.»
Ta tajanstvena stvar bila je jedna lutka.Bila je kao obična lutka,ali dok si je pogledao imala je nešto posebno na sebi.Nešto od čega ti dah zastane.Baš kao Ramona.Bila je plišana,ljubičasta,sa dvije zakrpe.Bila je stvarno posebna.Knoxy je u tom trenutku,kad ju je vidio,samo rekao: «Wow!».
«Jesam ti rekla?Jesam ti rekla?Ima nešto posebno,jel' da?»,rekla je sretna Sveva.
Tako su oni kupili Ramoni poklon,zamotali ga i polako krenuli prema igraonici.Knoxy naravno u svom svijetu mašte,a Sveva razmišljajući o tome što još sve treba kupiti za sutrašnju *proslavu*.Ramonu,na sreću nisu ni malo mučile takve brige.Ona je uživala u igraonici s Timmyjem.Nakon podosta vremena došli su u igraonicu Knoxy i Sveva.Kad ih je Ramona ugledala eselo je potrčala Knoxyju u zagrljaj.Danas je više vremena provela s Knoxyjem pa joj je Knoxy trenutno važniji.Nakon što je izgrlila Knoxyja i Svevu morala se pozdraviti s Timmyjem.Došla je do njega,pogledala ga veliki,plavim,malo suznim pogledom i samo rekla: «Vidimo se u subotu.OK?I nemoj mi slučajno biti bolestan.»,stisnula mu svojim punim ustima jednu pusu u obraz i žurno potrčala iz igraonice.
***************
Kad su došli doma bilo je već negdje oko pola 6.Pa je bio red da Sveva napravi ručak.Zajedno su ručali,a onda je Ramona odlučila da ide spavati.Zato što su joj tijekom ručka Knoxy i mama rekli da sutra ima rođendan.Pa jednostavno nije mogla dočekati.
**************
Sljedeće jutro, 25.5., Ramona je ustala s najvećim smješkom na licu.Doslovno,od uha do uha.Nije ona zaboravila da joj je rođendan.Čim se ustala dogegala se žurnim korakom dolje u kuhinju,a kad tamo na stolu,gozba čovječe!Iznenađenim pogledom došla je do stola i krenula jesti sve slatkiše koji su tamo bili.Na to su došli Knoxy i Sveva sa darom te joj ga uz puno smijeha i uz riječi «Sretan ti 4 rođendan,Ramona!Volimo te!» predali poklon.Ona je nerazmišljujući odmah strgnula papir sa poklona i kad je vidjela onu lutku,iznenađeno je otvorila usta tako da su joj svi bomboni ispali van iz njih.Nije mogla do riječi doći od uzbuđenja.Rekla je samo: «Ga,tako će se zvati,Ga!» i dalje nastavila jesti slatkiše.Nedjelja je prošla savršeno.Ramona,odkad je otvorila poklon i ugledala lutku,nije ju puštala iz ruku.Igrala se sa njom čitav dan,pjevala joj,čitala,pričala.Lutka Ga u jednom je danu saznala Ramonine najveće tajne.Postale su najbolje prijateljice.U jednom danu.Odlučila je tako Ramona da joj je od tog dana Ga najdraža lutka.Bila je jako sretna.
**************
Prolazio je tako tjedan.Ramona je svaki dan ostajala doma sKnoxyjem i odlazila s njime u grad pošto je Sveva morala raditi,a Knoxy nije imao nastavu.U četvrtak Knoxy je ustao podosta ranije,jer su ga,baš kao i svakog tinejdžera,mučila isprepletena pitanja.Tako je on ustao i sjeo na svoju posebnu klupicu.Vlasi kose padale su mu na lice dok je tihim uzdasima pokušavao zadržati suze u sebi.No nije mogao.Suza po suza,kap po kap padale su na njegova hladna koljena.U tišini se razgovarao sa samim sobom.Gledao je ispred sebe i sve što je vidio bila je magla.Jutarnje sunce polako je otvaralo svoje oči na obzoru koji je Knoxy jasno mogao vidjeti.Sjedio je tako on na klupi razmišljao,a svakim je dahom jedna suza kapnula na pod.Njegove plave oči stisnule su se i glasno zaplakale.U svojoj se sobi Ramona polako budila.Otišla je do Knoxyjeve sobe da ga slasnim poljupcem probudi.No njega nije tamo bilo.Odjednom je začula uzdisaje koji su dolazili iz dvorišta.Polako je spustila sa svojom lutkom Ga dolje do vrata koja su vodila na dvorište.Izašla je na terasu i vidjela Knoxyja.Stajala je tako na trijemu,jedva da je disala i tiho izustila «Knoxy?».On se suznim pgledom polako okrenuo i vidio je siluetu nekakve malene djevojčice,osjetio je onaj poznati miris te je,maknuvši prohladnim prstim kosu s lica u tišini uzvratio: «Ramona?»
Ramona je presretna,začuvši njegov glas,zaviknula: «Knoxy!» i suznim očima sa smješkom na licu otrčala do njega te se čvrsto stisnula u njegov zagrljaj i dala mu najslasniju i najeću pusu koju čovjek može zamisliti.Pogledala ga je u oči te mu svojim malim,sitnim prstićima brišući suze s lica,rekla: «Nemoj plakati.Ja te volim !».Bilo je to nešto najljepše što je Knoxy mogao čuti u tom trenutku.
Bilo je već negdje oko 7.00 ujutro kad su se Ramona i mama izgrlile i izljubile za dobro jutro.Kad su već bile pune energije za nove pustolovine.Polako su sišle dolje,polako i tiho,da nebi probudile Knoxya,Ramoninog brata.On je bio tinejdžer i ponašao se tako.On je jedini u kući znao zatvorit oči do podne.Ali to Ramoni i njenoj mami,prekrasnoj Svevi nije nimalo smetalo,dapače,bile su sigurne da im do podne nitko neće smetati i da će same moći raditi što god žele.
I tako su se one polako i tiho uz pokoji smješak spustile u kuhinju.Sveva je Ramonu polako iz naručja stavila na pult na na kojem im je Sveva pripremala doručak.Dok im je Sveva pripremala doručak,kroasane s čokoladom i topli kakao,Ramona joj se smješila i pokušavala joj pomoći,no što god je Ramona primila ono bi joj palo iz ruke.Svevu to uopće nije smetalo,a i kako bi kad ti se nakon sitne pogrješke tako mekano,bucmasto lišce nasmiješi i pogleda te onim tužnim pogledom.Svevu su te vratolomije njezine kćeri vrlo zabavljale i nasmijavale.Doručak je uz takvo druženje bio gotov vrlo brzo te su tako su one sjele za stol i počele doručkovati uz glasne zamahe smijeha.Kako se doručak bližio kraju i Sveva je krenula spremiti stol,mala se Ramona polako i tiho izgegala iz stolice i odgegala do Knoxyja u sobu.Ramona je puzeći došla do Knoxyjeve sobe i ušla u nju,nekako,te se nježno uvukla Knoxyju u krevet.Nije joj bilo u interesu probuditi Knoxyja,već se nakratko,u ono malo vremena što provode zajedno,pomaziti s njim.Uvukla mu se ona tako u krevet,legla pokraj njega te ga čvrsto zagrlila,samo da bude sigurna da je on još uvijek tu,da ju još uvijek voli.Knoxy je osjetio nježne ručice svoje seke koje su ga nježno gladile po obrazima,osjetio je njezin čvrst zagrljaj i njezin poznati,blagi miris.Nije se ljutio nego je samo uzeo u naručje da uzvrati zagrljaj.Kada je Knoxy nakon otprilike desetak minuta polako otvorio svoje oči,iznad njegove glave stajala je neka sitna,mala spodoba,okruglog lišca,toplog osmijeha i velikog,plavog pogleda.Oborila ga je s nogu.Bila je to Ramona.Knoxy nije znao što da kaže,kako da reagira te ju je samo zgrabio,bacio na krevet i krenuo škakljati.Tako su se ona i Knoxy mazili,zezali i škakljali sve do podneva.U podne je došla Sveva u Knoxyjevu sobu i zamolila ih da se obuku.Ramona i Knoxy poslušali su mamu i odmah krenuli na presvlačenje.Tijekom presvlačenja Knoxy je potiho pitao Svevu: «Mama,a zašto tako rano?».Na to Sveva odgovori: «Što tako rano?»
«Pa zašto se tako rano trebamo obući,inače smijemo ostati cijeli dan u pidžamama.Ne razumijem?»
«Zar si ti zaboravio?»
«A što bih morao zaboraviti?»
«Ne mogu vjerovati.Sutra je tvojoj sestri rođendan pa moramo u grad po namirnice za proslavu.Nju ćemo ostaviti u igraonici,a mi idemo u kupnju i po poklon.Ona ne smije znati ništa.U redu?Sada ti je jasnije?!»
«U redu.Sada je sve jasnije.Već imam zamisli što bi joj mogli kupiti za poklon.Super!»
I tako su oni polako krenuli prema gradu.Ramonu su usput ostavili u igraonici u središtu grada da nebi vidjela što su joj kupili za rođendan.Doduše ona tako mala nije ni bila baš svjesna da joj je sutra rođenda pa joj zato nije ni smetalo što su je tako ostavili.Njoj je ionako bilo svejedno.Tamo,u igraonici,ima puno prijatelja.No jedan od njih je poseban.Jedan od njih znači joj više od njene najdraže lutke...
Zrake sunca polako su počele dodirivat obzore grada Pariza.Bila je subota oko 6.00 ujutro,no već se sav život u gradu,a i grad sam,počeo buditi.U jednoj sobici,u kući koja se nalazila u Ulici Mirisnih latica,na kućnom broju 66,jedna je mala djevojčica polako otvarala svoje snene očice.Bila je to djevojčica plave,kovrčave kose,velikih i plavih očiju,mekanih,nježnih,a opet tako slatkih i bucmastih obraza.Njene velike,pune usne i njen prekrasan pogled,uz pokoju suzu,dozivali su njenu prekrasnu majku.Njena je mama,samo nakon nekoliko doziva,polako i tiho dotrčala u sobu u kojoj se polako budila Ramona.Djevojčica o kojoj sam vam malo prije pričala.Kad je njena mama dotrčala u Ramoninu sobu te pružila ruke da ju polako primi u naručje za dobro jutro,Ramona je odjednom prestala plakati,bacila se mami u naručje kao da je nije vidjela stotinu godina i čvrsto je zagrlila svoju mamu.Osjećala se tako sigurnom.Osjećala se posebnom.Ona je znala da ju bar netko,u tom šašavom i ludom svijetu,voli.I ona je voljela mamu.Jako ju je voljela.
